Prvi razred je ono od čega sve počinje. To je početak putovanja, početak malog osmogodišnjeg života, početak postignuća i briga, pobjeda i poraza. Istodobno, prvi razred je kraj. Kraj bezbrižnog djetinjstva s njegovim beskonačnim danima, neobuzdanim fantazijama, veselim igrama i jednostavnim životnim zadacima najzahtjevniji od kojih su šutjeti dok odrasli vode svoje dosadne duge razgovore i pospremati igračke nakon zabavne igre.

U životu je odsada više odgovornosti, a manje bezbrižnosti i spontanosti. U život maloga čovjeka ušao je gospodin „strogi raspored“. Sada se djetetovo vrijeme dijeli na 45-minutne satove i 15-minutne odmore, na obavezu tihog i suzdržanog sjedenja te mogućnost trčanja i glupiranja.

U život školarca ulazi ne samo raspored, nego i hotimičnost, odnosno neophodnost da se bavi onim što se traži, a ne samo onim što mu je zanimljivo.

Još jedna važna psihološka pojava događa se novopečenom školarcu – počinju ga ocjenjivati strani ljudi. Kada je bio mališan, ocjenjivali su ga samo mama i tata. Dijete je naviklo na to kakvo mora biti da mama ne viče i da tata pohvali. No s dolaskom u školu počinju ga ocjenjivati drugi ljudi. Pritom su to vrlo konkretno ocjene – u brojkama.

Prvi put u prvi razred – to nije samo velik i radostan događaj u djetetovom životu, nego i golem stres, osobito ako prethodno nije imalo iskustva društvenog života, odnosno ako nije išlo u vrtić. Čak će i najhrabrije dijete osjećati nemir pred tim novim što ulazi u njegov život, tjeskobu zbog neizvjesnosti i radosno uzbuđenje zbog prijelaza u novi status – zrelije i samostalnije osobe.

 - odlomci iz knjige psihologa dr. sc. Irine Mlodik „Knjiga za nesavršene roditelje“