Osnovna škola Slakovci

U našoj školi obilježili smo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Učiteljica hrvatskog jezika Mirjana Džakula pripremila je s učenicima prigodni program kako bismo obilježili ovaj poseban dan i prisjetili se onih koji su branili Vukovar. 

Učenici su ispred škole upalili lampione u znak sjećanja na one koji su branili našu domovinu, a nisu više s nama. 

">

Časni i ponosni Grade!

S dubokim poštovanjem saginjemo glavu pred svim tvojim križevima, jamama i grobnicama. Pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spominjemo se imena i sudbina svih koji su razapinjani na tvojem “križnom putu”, svih koji su prošli kroz pakao mržnje „osloboditelja“, svih na najgrozniji način mučenih i pobijenih. Sjećamo se i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima, suosjećamo u njihovoj patnji i bolu. Sjećajući se tvoje patnje, diveći se tvojoj ustrajnosti, nepokorljivosti i izdržljivosti, možemo samo u mislima moliti za one koji su te takvim učinili. Da, mnogo pravednih je stradalo, i još uvijek stradava, uzalud dozivajući pravednost koja ne dolazi. Mnogo je nepravde u svijetu i dug je put koji mora prevaliti pravednost, a svuda je zadržavaju mržnja, podvale i zloće. Daleke putove ima proći pravednost, ali ona će stići svakome tko ustraje! Onako kako si ti, časni Grade, ustrajao! Danas smo svi s tobom, ponosni Grade, danas smo svi jedno: jedan dah, jedno srce, jedan um, jedne usne s kojih silazi jedan uzdah: Vukovar! Ponosimo se tobom, časni i ponosni Grade!

TVOJA EKIPA TE TREBA

Josipe, odmah se javi, ekipa te treba. – Sjećam se kako je odzvanjalo na očevom mobitelu tog tmurnog jutra. Ustala sam se sa grčem u želudcu i ne znajući što me čeka. Otac se brzo spakirao, poljubio majku, braću i mene te dobacio kako očekuje miris toploga kruha, raširene ruke i nasmijana lica kada se bude vračao. Rekao je još kako se ne trebamo brinuti, kako će se brzo vratiti. Tata nikada mi nije bilo jasno zašto moraš ići nakon samo par sati koje smo proveli zajedno i nikada mi se to nije sviđalo. Zamrzila sam vrata kroz koja si odlazio, zamrzila sam džonove tvojih teških cipela koje su te odvodile od mene, zamrzila sam rastanke. Zamrzila sam svaki poziv koji ti je nalagao da te tvoji prijatelji trebaju jer, znaš tata, ja sam te trebala više. Trebao si mi tu kada sam rastavljala braćine traktore, trebao si mi tu kada nisam mogla otvoriti čvrsto zapakiranu čokoladicu i onda kada sam htjela biti nošena na tvojim snažnim ramenima. Tata, trebao si mi da zajedno promatramo svijet s visoka i svojim glasnim osmijesima tjeramo tmurne oblake iznad nas. Čak i onda kada bi gledali utakmice i komentirali ih poput pravih stručnjaka i navijali za našu voljenu Hrvatsku, trebao si mi. Znam da nisi mogao biti tu, znam da si tamo bio potrebniji, samo, bila sam dijete. Moj dječji mozak nije mogao razumjeti zašto je tata morao tako često odlaziti. Zašto je tata morao ostaviti svu toplinu doma i poći u hladnoću ljudske zlobe? Iako sam vidjela da ti je teško ostaviti i majku i braću i mene, nikada na tvom licu nisam mogla iščitati ljutnju jer te tvoja ekipa trebala i jer si na kraju krajeva i morao ići. Ali, što dijete zna što je rat? Što djevojčica zna o svakodnevnom umiranju kako bi se netko drugi mogao rađati? Što tatina curica zna o ljudima koji ga trebaju kada ga je njezino maleno srce trebalo više? Pa i onda kada je tata umjesto čitanja priče o snjeguljici i crvenkapici pričao negdje u vlažnoj i dalekoj tami ratne priče svojim suborcima, slova kćerkinih bajki su ga željno iščekivala. Dan po dan, noć po noć. Sporo su nam tekli i sati i dani i mjeseci, tata. Sa svakim tvojim odlaskom ja sam bivala starija, zrelija. Svaki tvoj odlazak pomogao mi je shvatiti zašto tata mora ići baš sada kada bih se ja igrala s njim. Nedostajao si mi tata. Ali, razumjela sam. Odlazio si i vračao se, i sve je bivalo isto. Osim ponekih bora na tvom licu popraćene podočnjacima koji su jedini otkrivali koliko si zapravo bio umoran. Iako su ti oči caklile dok si nas držao u svom krilu znali smo da su te iste oči nekada bile puno sjajnije. Znali smo da naš hrabri vojnik polako tone. Znali smo sve. Tvoja malena curica više i nije bila tako malena, ali te moje srce voljelo jednako kao i prije. Znaš, baš zato što sam te voljela više od sebe, razumjela sam zašto si morao ići. Ali tata, zašto baš ti? Zašto mi se nisi vratio kada si znao da te čekam? Tata zašto si ostavio našu bajku na pola pročitanu? Zašto se nisi vratio tata? Moja svijetla sobe su ugašena prije nego što sam utonula

u san, zapaljene su stranice sretnih događaja u mojoj bajci i oduzeto mi je ono najsvetije. Otac. Moje sve u svemu, moj branitelj i odgajatelj. Moj heroj nad herojima i moja krv. Toga tmurnoga dana dušu mi je iščupala i smrskala riječ „poginuo“. Raskidala je na komadiće moje tijelo i puhnula ga u vjetar poput ružinih latica. Baš kao što je vjetar onaj dan kada smo ti svi rekli posljednje zbogom. Znaš tata, i tvoja ekipa je bila tamo, svi do jednoga. Spuštenih glava i mokrih obraza, umornih tijela i slomljenih srca, baš poput tebe Sve je izgubilo boju i smisao, svijet je utonuo u tišinu. Mislite li da je zaista moguća nečija smrt? Mislite li da je moj tata toga dana stvarno poginuo i zauvijek nas napustio? Reći ću vam. Oče, ti nikada nisi otišao, samo si pošao odmoriti. Znam da te sve umaralo i da ti je trebalo par dana slobodno kako bi povratio snagu našega vječnoga vojnika. Zaslužio si. A sve dok se ne vratiš, živjet ćeš u meni i mojim slovima. Živjet ćeš kao pero moje bajke o vječnoj ljubavi i prisutnosti jednoga hrabroga čovjeka čije je postojanje zauvijek ostalo utiskano u meni. I sada, svima ovdje želim reći da je moj otac živ i da će, kroz moj život zauvijek živjeti i pisati. Biti ono što je oduvijek i bio. Anđeo, nekada među nama, sada na nebu.

Tina Ukić